Iako opus Ranka Marinkovića nije bogat kvantitativno, Marinković je pažljivo vagao svaku rečenicu prije nego što bi je iz imaginacije pretočio na papir i zato su sva njegova djela izrazito cijenjena i kompleksna, a sve to čini ga piscem iznimne intelektualne i eruditske vrijednosti. Njegova djela namijenjena su samo biranome čitateljstvu koji u svome intelektu ima pohranjena znanja iz gotovo svih područja ljudskoga života, od filozofije i povijesti do umijeća šaha i povijesti umjetnosti. Unatoč toj činjenici, bio je i ostao jedan od najprodavanijih hrvatskih književnika. Britak na jeziku i oštroga uma, Marinković se obrušavao na politiku i društvenu stvarnost isključivo svojim znanjem i perom, ne štedeći pritom nikoga. O njegovome stvaralaštvu nemoguće je govoriti bez referiranja na stvarnost, odnosno na politiku i društvenu stvarnost koja je u to vrijeme uvjetovala i samu literaturu. Marinković se okušao u svim rodovima i na svakome području napisao je barem jedno remek-djelo, a to uključuje i novele i drame i eseje i romane. Njegova su prva djela nastala u kontekstu modernizma i sadržavaju upravo te elemente koji su navedeni i objašnjeni u ovome radu. Sva su Marinkovićeva djela metaforična i ironijskoga karaktera. Potrebno ga je čitati više puta da bi se shvatilo kome se Marinković obraća i na što uistinu cilja svojim oštrim, simboličnim rečenicama. Društvo je sedamdesetih godina napredovalo prema razdoblju postmodernizma koje se proteže sve do današnjih dana, a iako neki postmodernizam smatraju samo nastavkom modernizma, ne može se poreći da razlika ipak ima i da su osjetne u djelima. Marinković je išao ukorak s vremenom, tako da su njegova djela nastala nakon sedamdesete godine postmodernistička, iako se već i Kiklop smatra prvom okosnicom prema tom bezvremenskom razdoblju. Marinković je bio jedan od onih pisaca koji se više služio perom, gestama i grimasama negoli riječima. Iako je oštro kritizirao odnos politike prema književnosti, bio je jedan od rijetkih pisaca koji se zalagao za mlade naraštaje i nije gubio ni vjeru ni nadu u bolju budućnost kako i književnosti, tako i teatra.