| Abstract | Nonsens i jezični ludizam, odnosno poigravanje smislom i jezikom, temeljne su odrednice suvremenog dječjeg pjesništva. Cilj rada jest ukazati na važnost upoznavanja djeteta sa suvremenim, drugačijim stihom, koji mu je, iako zahtijeva složeniju metodičku obradu, u svojoj vedrini, zaigranosti i nepredvidivosti blizak i privlačan. Nakon kratkog prikaza strukture rada i definiranja cilja u uvodnom dijelu, prvo poglavlje autorica započinje određivanjem pojma dječje književnosti. Osvrće se zatim na namjenu i žanrovsku podjelu, ukazujući pritom na razilaženja u klasifikacijama različitih autora. Drugo je poglavlje posvećeno pojmu i osnovnim odrednicama dječjeg pjesništva, a slijedi povijesni pregled dječjeg pjesništva uz predstavljanje ključnih autora. U četvrtom poglavlju u kontekstu suvremenog dječjeg pjesništva autorica definira pojam nonsensa, smještajući ga zatim u povijesni kontekst na primjerima opusa Edwarda Leera i Lewisa Carrola. Prikaz nonsensnog pjesništva u kontekstu hrvatskog dječjeg pjesništva započinje pregledom primjera iz opusa Grigora Viteza i Zvonimira Baloga, a nastavlja ukazujući na značajke jezičnog i misaonog ludizma u pjesništvu njihovih suvremenika i nasljednika; Paje Kanižaja, Luke Paljetka, Stanislava Femenića, Branka Hribara te Josipa Ivankovića. Ukazuje pritom na sličnosti i razlike njihove poetike i pjesništva njihovih prethodnika. Sljedeće poglavlje rada usmjereno je na odnos poezije i djeteta, odnosno na problem recepcije i interesa djeteta za poeziju. Autorica upućuje na aktivnu ulogu djeteta pri recepciji, naglašavajući važnost upoznavanja djeteta s poezijom koja mu je bliska i za koju pokazuje interes.
Zaključuje kako nonsensno pjesništvo zahtijeva više interesa i angažmana kako od književnih teoretičara, tako i od učitelja i nastavnika, naglašavajući pritom potrebu za što većom zastupljenošću suvremenih poetskih obrazaca u odgojno-obrazovnom procesu. |
| Abstract (english) | Nonsense and ludism, i.e. playing with meaning and language, are the fundamental determinants of modern children's poetry. The aim of the paper is to point out the importance of introducing the child to a modern, different verse, which, although it requires more complex methodical processing, in its cheerfulness, playfulness and unpredictability is close and appealing to it. After a brief presentation of the structure of paper and the definition of the aim in the introductory section, the first chapter begins by determining the term of children's literature. Author then refers to the purpose and genre division, pointing to differences in the classifications of different authors. The second chapter is dedicated to the term and the basic determinants of children's poetry, followed by a historical overview of children's poetry with the presentation of key authors. In the fourth chapter in the context of contemporary children's poetry, the author defines the term of nonsense, placing it in historical context on the examples of Edward Leer's and Lewis Carrol's work. The depiction of Nonsense poetry in the context of Croatian children's poetry begins with an overview of the poetry of Grigor Vitez and Zvonimir Balog, and continues by pointing to the features of words and meaning play in the poetry of their contemporaries and successors; Pajo Kanižaj, Luko Paljetak, Stanislav Femenić, Branko Hribar and Josip Ivanković. In doing so, author points to the similarities and differences between their poetics and the poetry of their predecessors. The next chapter focuses on the relationship between poetry and the child,
i.e. the problem of reception and child's interest in poetry. The author points to the active role of the child in the process of reception, emphasizing the importance of introducing the child to poetry that is close to it and for which he shows interest.
Author concludes that nonsense poetry requires more interest and engagement from both literary theorists and teachers, while stressing the need for as much representation as possible of modern poetic patterns in the educational process. |
