U razdoblju od 1945. do 1990. godine, odnosno od stvaranja FNR Jugoslavije do raspada SFR Jugoslavije, postojala su dva književna korpusa hrvatske književnosti – domovinski i izvandomovinski (Bošnjak 2021: 11). Drugi je korpus ostao slabije zabilježen i vrednovan, a činili su ga autorice i autori evidentirani u hrvatskoj književno-povijesnoj historiografiji kao emigrantski pisci. Do danas su manje-više ostali nepoznati u domovini iz koje su iselili. Nestankom se Jugoslavije početkom devedesetih prošloga stoljeća stvaraju preduvjeti za spajanjem tih dvaju književno-jezičnih korpusa, domovinskoga i izvandomovinskoga, s ciljem integracije u jednu zajedničku hrvatsku književnost. Međutim, do današnjih dana, s odmakom od tridesetak godina, do spajanja nije došlo pa izvandomovinsko književno stvaralaštvo traži danas modele svojoj vidljivosti, vrednovanju, procjeni i pozicioniranju. U radu se naslovljenome Književni prinosi na hrvatskome jeziku u australskoj državi New South Wales (1990. – 2020.) donose rezultati istraživanja pjesničkoga korpusa nastaloga na hrvatskome jeziku na prostoru australske države New South Wales od samostalnosti Republike Hrvatske do današnjih dana. Vremenski je okvir (1990. – 2020.), unutar kojega se promatra književna, uglavnom pjesnička, ostavština, iznjedrio brojne autore koji su ostali dosljedni najvidljivijemu markeru identiteta i pripadnosti pišući na hrvatskome jeziku. U istraživački su korpus uključena pjesnička ostvarenja autorica (Mirjana Emina Majić, Ana Kumarić, Ivana Bačić Serdarević, Duška Crmarić Tomašić, Marija Kosović Makić), nešto manje autora (Ante Glavor, Bartul Salečić, Drago Šaravanja, Vlado Pucak) i nekoliko pjesničkih zbirki nastalih u zajedničkoj produkciji. Cilj je rada prikazati književnu ostavštinu nastalu na hrvatskome jeziku na zaokruženome prostoru Australije kako bi se, uz predstavljanje izvandomovinskih pjesnika, upozorilo istodobno i na evidentno gubljenje hrvatskoga jezika u iseljeništvu u najnovijemu vremenu. Izabrani autori i njihova književna produkcija, izuzimajući u ovome radu vrijednosne prosudbe i kriterije promatrane književne građe, ostaju danas najčvršća veza iseljeništva s jezikom zemlje iseljavanja. U radu se ne donosi umjetnička i znanstvena ocjena izabranih književnih ostvarenja jer je središte istraživanja usmjereno na prikaz vitalnosti hrvatskoga jezika sačuvanoga (konzerviranoga) u pjesništvu na australskome prostoru kroz zadnja tri desetljeća. Naglasak u radu je na jeziku izražavanja, a ne na vrijednosti pjesničkoga izraza u promatranome korpusu s prostora australske države New South Wales.