| Abstract | Giordano Bruno bio je talijanski renesansni filozof iz Nole koji je zbog bezboštva
(spajajući kršćanske doktrine i neoplatonizam), te zbog svojih heretičkih vjerskih naučavanja, ali
isto tako i kontroverznih crkvenih stavova, crkvi neprihvatljivih osuđen od strane Inkvizicije te
nakon sedam godina boravka u tamnici Piombi, spaljen na lomači. Pobornik Kopernikove
teorije, Bruno u njoj nalazi osnovu i uporište svojim postavkama o jednom, jedinstvenom i
homogenom, beskonačnom, živom i dušom prožetom svemiru i beskonačnom broju svjetova. U
Brunovu ontologijsko- teološkom i filozofskom tumačenju zbilje zamjetljiva je recepcija
različitih učenja, primjerice atomista, Leukipa, Demokrita, Epikura, Lukrecija, te doktrine
renesansnog neoplatonizma, stupnjevitog ustroja bića, mikrokozmosa i makrokozmosa i
mističko-hermetičke i magijske tradicije, koncepcija spoznaje kao božanskog proročkog zanosa,
koji nadilazi racionalnu spoznaju i bliži se „tajnoj filozofiji". Na njegovo mišljenje i
novovjekovno poimanje zbilje i uloge čovjekova slobodnog mišljenja (O uzroku, počelu i
jednom – De la causa, principio e uno, 1584) utjecala su nova znanstvena otkrića, utjecaj ideja
N. Kuzanskoga o beskonačnosti svijeta, teorije heliocentrizma (N. Kopernik) i kozmičkog
relativizma te poimanja univerzuma kao očitovanja najvišega stvaralačkog načela. Bruno ipak ne
stoji uvijek na pozicijama novovjekovne znanosti i Kopernikove teorije i ne priklanja se
znanstvenim, već više hermetičko-magijskim dokazima (Večera na Pepelnicu – La cena delle
ceneri, 1584), primjerice u djelima matematičkoga sadržaja kao što su O najmanjem trojnom i
jednom (De minimo triplici et uno, 1591), O monadi, broju i liku (De monade, numero et figura,
1591), O beskonačnom i bezbrojnima (De immenso et innumerabilibus, 1591). Njegova filozofija
predstavlja odlučnu bitku sa srednjovjekovnom filozofskom misli58. Nekim svojim filozofskim
idejama, koje obilježavaju različita razdoblja u razvoju njegova mišljenja, primjerice su to
monizam i panteizam, kozmologija, doktrina Jednoga–Svega, prirodne religije i moralne
filozofije, estetike, idejom savršene božanske ljepote i ljubavi, svjetlosti, te najposlije
postavkama svoje racionalne etike, obožavanja čovjeka, Bruno je utjecao na brojne filozofe.(B.
Spinoza). |
| Abstract (english) | Giordano Bruno was an Italian renaissance philosopher from Nola, Italy, who was
condemned by the Inquisition and burnt at the stake after seven years of imprisonment in Piombi
dungeon for his atheism interconnecting Christian doctrines and Neo-Platonism) and his
heretical teachings as well as his controversial opinions contrary to the Catholic faith, that were
unacceptable to the Church. As an advocate of Copernican theory, the foundation of his ideas
were of the only, unique, homogenous, eternal, living and soul imbued universe with an infinite
number of worlds. In Bruno’s ontotheological and philosophical understanding of reality, there
is a notable acceptance of different teachings like those of the atomists Leucippus, Democritus,
Epicurus and Lucretius. But also, the teachings of renaissance Neo-Platonism, gradient system of
living beings , micro and macrocosms, mystical hermetic and magical traditions, the conception
of knowledge as the divine prophetic ecstasy, that goes beyond the rational cognition and
approaches “the secret philosophy”. Bruno’s position and new age understanding of reality and
of human free thinking (De la causa, principio, et uno,1584) was influenced by new scientific
findings, by Nicolas of Cusa's idea of infinity of the world (plurality of worlds), the theory of
heliocentrism (Nicolaus Copernicus), the cosmic relativity and the comprehension of the
universe as an expression of an absolute creativity principle. However, Bruno does not always
hold the new age - scientific opinions and Copernicus’s theory, and was more inclined to accept
the magical hermetic evidence as opposed to the scientific (La cena delle ceneri, 1584) in works
of mathematical content -De minimo triplici et uno, 1591), De monade, numero et figura, 1591)
De immenso et innumerabilibus). Bruno's philosophy certainly represents decisive battle with
medieval thoughts.By some of his philosophical ideas, that marked different periods of the
development of his thinking (like monism, pantheism, cosmology, the doctrine of Oneness,
natural religion and moral philosophy, aesthetics, the idea of a perfect divine beauty, love and
light, the principles of his rational ethic, the praising of the man), Bruno significantly influenced
philosophers. (B. Spinoza) |
