Abstract | Temeljno je glazbeno nazivlje jedna od najslabijih točaka hrvatskoga
institucionalnoga glazbenog obrazovanja i to od svojih začetaka u prvoj polovici 19.
stoljeća. Većina terminoloških poteškoća, počevši od onih s kojima se susretao Franjo
Kuhač pri pokušaju prevođenja Lobeova djela Katechismus der Musik, još je uvijek
prisutna u suvremenomu muzikološkom diskursu. Kao što je Kuhač i opisao u predgovoru
spomenuta prijevoda, hrvatsko je glazbeno nazivlje bremenito polisemijom,
homonimijom, stranim riječima i izrazima, posuđenicama, leksičkim prazninama i dr.507
Spomenuti su problem najočitiji s gledišta glazbenoga pedagoga, osobito u državnome
usporednom sustavu glazbenoga obrazovanja. Stoga se standardizacija suvremenoga
glazbenog nazivlja nameće kao važan cilj svim sudionicima u tome sustavu. Važnost
zadatka proizlazi iz privilegirana položaja metajezika glazbe, osobito u okviru
institucionalnoga glazbenog obrazovanja.
Ova je disertacija interdisciplinaran pokušaj uspostavljanja normativnoga
jezičnog standarda u okviru teorije glazbe kao grane muzikologije, u okviru konteksta
takozvanih teorijskih glazbenih predmeta u sustavu institucionalnoga glazbenog
obrazovanja u HR (usporedne osnovne i srednje glazbene škole te muzičke akademije).
Rad su nadzirali mentori Nikša Gligo, muzikolog (Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu)
i Maslina Ljubičić, jezikoslovka (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Filozofski fakultet
Sveučilišta u Splitu).
Osnovna je hipoteza bila da je suvremeno hrvatsko glazbeno nazivlje iznimno
heterogeno, bremenito neprikladnim nazivima kao što su sinonimi, strane riječi i posuđenice, homonimi, arhaizmi, semantički ili morfološki dvojbene konstrukcije i
mnogim drugim terminološkim problemima. Stoga zahtijeva temeljitu znanstvenu obradu
s jezikoslovnoga i muzikološkoga gledišta. Spomenuti su problemi u tijesnoj vezi s
nedosljednostima pojmovnih sustava hrvatskih glazbenih teoretičara, osobito autora
pedagoške literature i pripadnika nastavničke struke općenito.
Samo se istraživanje nastavlja na rezultate nekadašnjega znanstvenoistraživačkog
projekta Hrvatska glazbena terminologija (1993. – 1996.), koji je također
vodio Nikša Gligo. U radu su primijenjeni normativni kriteriji i standardi koje su utvrdili
jezikoslovci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu za potrebe rada na
tamošnjoj terminološkoj bazi Struna.508 Rad se djelomično oslanja na rezultate istraživanja
provedenih u okviru projekta Conmusterm – Problemi temeljnoga suvremenoga
glazbenog nazivlja u Hrvatskoj.
Polazište je rada analiza korpusa pedagoške literature koja je u uporabi u
sustavu odgoja i obrazovanja (predmetni udžbenici i pomoćna nastavna sredstva
odobrena koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta; nastavni planovi i
programi za osnovne i srednje glazbene škole te muzičke akademije; dopunska literatura
koja se upotrebljava u nastavi teorijskih glazbenih predmeta).
Kako bismo prikazali raskorak između uporabe, norme i varijacije u pisanom i
govorenom muzikološkom diskursu, proveli smo i malu anketu među pripadnicima struke
– nastavnicima i studentima teorije glazbe te glazbene kulture i umjetnosti. Nazive kod
kojih je zamijećena varijacija u uporabi smatrali smo vrijednima daljnje znanstvene
obrade i razvrstali prema kategoriji zastupljenoga terminološkog problema.
Provedena je i kontrastivna analiza nekih naziva i to u kontekstu strukovnih
nazivlja onih stranih jezika koji su utjecali na formiranje hrvatskoga glazbenog nazivlja.
Starije hrvatske inačice pojedinih naziva također je bila uzeta u obzir tamo gdje je to bilo
potrebno. U posebnim slučajevima dijakronijske polisemije raspravljalo se o povijesti
pojmova, kao i o potrebi povijesno-obaviještene devijacije u odnosu na opća terminološka
načela tamo gdje je to nalažu zahtjevi struke.
Svi su nazivi pomno promotreni u odgovarajućim hijerarhijskim sustavima.
Raspavljalo se o nedosljednostima unutar pojmovnih sustava različitih autora. Zaključci su doneseni u skladu sa suvremenim muzikološkim spoznajama. Potvrđene su hipoteze o
sinonimiji i polisemiji kao najvećim problemima u suvremenome glazbenoteorijskom
diskursu.
Rezultati su istraživanja omogućili i izradu baze standardiziranih hrvatskih
glazbenoteorijskih naziva u organiziranome konceptualnom okviru, usklađenome s općom
jezičnom normom kako je vidimo sa suvremenoga muzikološkog stajališta. Tu smo
normativnu bazu podataka zamislili kao otvorenu formu, sustav čija propusnost i
elastičnost omogućava nadgradnju i razvoj kako bi i ubuduće zadovoljavala potrebe
muzikološkoga diskursa. Javnosti je ponuđena referentna terminološka studija za koju se
nadamo da će pomoći stručnjacima, studentima, prevoditeljima i ostalim korisnicima u
pristupu glazbenoteorijskim temama na hrvatskome standardnom jeziku. |
Abstract (english) | Since its beginnings in the first decades of 19th century, the basic musical
terminology has always been one of the weakest points of Croatian institutional music
education system. Most of the terminological difficulties beginning with Franjo Kuhač’s
attempt to translate Lobe’s Katechismus der Musik, described in the foreword of his work,
are still present in contemporary musicological discourse: polysemy, homonymy, foreign
words and expressions, lexical voids etc.509 The mentioned issues are most obvious from
the teachers’ perspective, especially in the state-funded parallel music education system.
Therefore, the standardization of contemporary musical terms imposes itself as an
important scientific and general task for all its participants. The importance of the task
arises from the privileged position of musical metalanguage, especially within the
institutional music education discourse.
The dissertation is an interdisciplinary attempt to set up a normative language
standard within Music Theory regarded as a subdiscipline of Musicology, limited to the
context of the so-called “Music Theory Subjects” (“teorijski glazbeni predmeti”510) in the
Croatian institutional music education system (parallel elementary and secondary music
schools, music academies). The thesis supervisors are Nikša Gligo, musicologist (Music
Academy, University of Zagreb) and Maslina Ljubičić, linguist (Faculty of Humanities and
Social Sciences, University of Zagreb & Faculty of Humanities and Social Sciences,
University of Split).
The basic premise was that contemporary Croatian musical terminology is
severely heterogeneous, crowded with inappropriate terms like synonyms, loanwords,
homonyms, heteronyms, archaisms, semantically or morphologically doubtful constructions and many other terminological issues and thus requires a thorough
scientific processing from both linguistic and musicological aspects respectively. The
above mentioned problems are tightly connected with the inconsistency of the
conceptual systems among Croatian music theorists, especially the authors of educational
literature and teaching staff in general.
The research was based upon the achievements of a former state-funded
scientific project led by Nikša Gligo, the Croatian Musical Terminology (Hrvatska glazbena
terminologija, conducted from 1991 to 1993). The applied normative criteria meet the
standards determined by the language experts of the Institute for Croatian Language and
Linguistics in Zagreb, intended for contributors of their terminological database Struna511
(e.g. Hudeček & Mihaljević 2009).
The main point of departure was a corpus analysis of the authorized educational
literature (authorised subject-specific textbooks and other educational literature
approved by the Croatian Ministry of Science, Education and Sports; authorised curricula
for elementary and secondary music schools, music academies and other music subjects
taught at universities and other literature used in teaching music theory).
In order to show the discrepancies between the usage, norm and variation in
written and spoken musicological discourse, a short survey was conducted among
teaching professionals and students of music theory and music education. All terms
showing any essential variation in usage were considered worth further scientific
elaboration and categorized by the type of represented terminological issue.
A contrastive analysis of disputed terms was conducted within the context of
special field terminologies of foreign languages which influenced the formation of
Croatian music theory terms. Earlier Croatian variants of these terms were taken into
account when necessary. The conceptual history of the terms was discussed in special
cases of polysemy caused by their diachronic development and modifications. The need
for a historically-informed deviation from the general terminological standards was
disputed in appropriate cases. All terms were carefully observed in their hierarchical conceptual contexts. The
research reflected upon the inconsistencies within conceptual systems of different
authors and brought some solutions corresponding with the current state of
musicological thought. The hypotheses that synonymy and polysemy represent the main
source of problems in today’s discourse on music theory were confirmed.
The research also offers a set of standardized Croatian music theory terms within
an organized conceptual framework harmonized with the general lexical norm, as seen
from the contemporary musicological standpoint. Such a normative database should
however remain an open form whose permeability and flexibility would enable upgrading
and development in order to correspond to requirements of future musicological
discourses. The public is offered a referential terminological study to support field
experts, students, translators and other users in their approach to music theory in
Croatian language. |