Cilj istraživanja ovog diplomskog rada podrazumijeva teorijsku analizu teme: „Tradicionalni i moderni pristupi u nastavi Hrvatskoga jezika“. Nastavni predmet Hrvatski jezik, važan je za ovladavanje drugim predmetima kojima navedeni jezik predstavlja osnovno sredstvo sporazumijevanja, a ostvaruje se u nastavnim područjima koja se odnose na početno čitanje i pisanje, hrvatski jezik, jezično izražavanje, književnost i medijsku kulturu o osnovnoj školi, te hrvatski jezik, književnost i jezično izražavanje u srednjoj. Svrha je nastave Hrvatskoga jezika omogućiti učenicima da na odabranim temama steknu znanje, sposobnosti, vještine, stavove i vrijednosti kao temelj za učenje tijekom čitavoga života. U današnje vrijeme, tradicionalnom nastavom Hrvatskoga jezika u kojoj prevladava predavačka funkcija, nije moguće uspostaviti interakciju između nastavnika i učenika te nema dovoljno vremena za samostalne aktivnosti učenika koje bi pomogle boljem i kvalitetnijem usvajanju nastavnih sadržaja. Za razliku od tradicionalne nastave, moderna nastava nastoji stvoriti uvjete s ciljem da učenika pripremi za aktivan život i djelovanje u društvu. U diplomskom radu predstavljeni su i metodički modeli moderne nastave Hrvatskoga jezika. Prva dva metodička modela odnose se na predmetno područje hrvatskoga jezika, a tu su obrađene nastavna jedinica Vrste predikata u šestom razredu osnovne škole, te nastavna jedinica Priložne rečenice u trećem razredu srednje škole. Treći i četvrti metodički model vezani su za predmetno područje književnosti, obrađene su nastavna jedinica Ivan Cankar „Šalica kave“ u šestom razredu osnovne škole, te Psalmi u prvom razredu srednje škole. Modeli su utemeljeni na modernom pristupu nastavi hrvatskoga jezika i književnosti