Mletačka Republika je ulagala mnogo napora u izgradnju fortifikacija kako bi lakše branila i zadržala svoje stečevine od Osmanskog Carstva. Unatoč tome je teritorije na Levantu gubila što svakako nije nužno znak da je izgradnja fortifikacija sama po sebi bila apsolutni promašaj budući da se bilo kakva obrana ne može temeljiti samo na izgradnji utvrda. Brojnost posade i logistika su jednako važan čimbenik. Knin, Sinj i Gabela su nakon Morejskog rata postale granične utvrde Mletačke Republike. Za Mletačku Republiku je bilo važno obnoviti ih i modernizirati kako se Osmansko Carstvo ne bi vratilo u Dalmaciju i opet ugrožavalo mletačke posjede. Republika je slala vojne inženjere u Dalmaciju radi špijuniranja i izrade nacrta obnove i proširenja utvrda. Među ovim utvrdama najviše je prepoznat Knin na kojem su rađeni opširni zahvati proširenja i preuređenja tvrđave. Knin je, za razliku od druge dvije, proglašen tvrđavom prvoga reda. Imao je prioritetan položaj budući da je nedaleko od njega ulaz u Bosnu, a sama tvrđava je imala veliki obrambeni potencijal. Sinjska utvrda je imala veliku važnost do bitke 1715. godine nakon čega se nije popravljala – stradala je u potresu 1769. godine, a prepuštena je zubu vremena do 1809. godine kad su je Francuzi minirali. Tvrđava u Gabeli je nakon zauzimanja obnovljena, a inženjer Giovanni Camozzini je nadzirao izgradnju bastionskih struktura. Tvrđavu su Mlečani sami uništili netom prije osmanskog osvajanja Gabele. Postojao je raskorak između ambicija Mletačke Republike i njezinih stvarnih mogućnosti – fortifikacije po Vaubanovom principu traže velika ulaganja, a Republika je zbog svoje financijske situacije prisiljena birati gdje i po kakvom točno planu će graditi takve fortifikacije. Birani su određeni prioriteti, kao što je Knin, iako bi vojna granica sama po sebi trebala biti prioritet, naročito zbog toga što je Dalmacija bila važna pokrajina na plovnom putu za Istok i druga najbliža pokrajina samoj Terrafermi.