Nastava filma se definira kao odgojno-obrazovni proces u kojemu film služi kao nastavno sredstvo, ali i kao filmološki i umjetnički sadržaj. Na školskoj razini, ističe se filmska kultura. Definicija po kojoj Mikić objašnjava fenomen filma glasi: „Film je sve ono što se nalazi na filmskoj vrpci i što biva oživljeno tehnikom projekcije” (Mikić, 2001: 56). Prema Težaku, za školsku svrhu može poslužiti operacionalna definicija po kojoj je film medij, odnosno umjetnost ozvučene ili neozvučene slike u pokretu (Težak, 2002: 11). Današnjem se društvu film nametnuo nizom raznovrsnih funkcija među kojima pronalazimo i odgojno-obrazovnu komponentu, o kojoj će se najviše govoriti u ovom radu. Cilj rada je prikazati ulogu multimedije s naglaskom na uporabu filma u nastavi Hrvatskoga jezika, a osobito u nastavi književnosti. U skladu s tim uputit će se na brojne pristupe i metode koje film kao nastavno sredstvo može pružiti u nastavi te će se objasniti višestruka iskoristivost i funkcionalnost ovoga medija, a sve s ciljem ostvarivanja odgojnoobrazovnih zadaća. Može se reći da nema svjetski poznatoga književnoga djela koje se nije našlo i na ekranu, sve tamo od Biblije ( Deset zapovijedi C. De Millea i dr.) i Tisuću i jedne noći ( Alibaba i 40 hajduka F.Zecce, Aladin G.A. Smitha, 1899. i braće Fleischer, 1939. i dr.) preko Dekamerona (P. P. Pasolini), Olivera Twista (D. Lean), Rata i mira (K. Vidor, S. Bondarčuk) do Matere (A. Pudovkin), Zameo ih vjetar (V. Fleming) i drugih. Dakle, otkako se pojavio, film se ne prestaje družiti s književnošću. Napaja se njome i napaja je. U ovom radu naveden je put filma od podcjenjivane umjetnosti smatrane „zabavom” i „razbibrigom” pa do školskih učionica. Iznesene su teorije i istraživanja o ulozi filma u nastavi, analiziran je njegov utjecaj na učenike te njegovo uklapanje u proces nastave. Jedno je sigurno, ovaj nezaustavljivi fenomen svojom je dinamičnošću osvježio nastavni proces, motivirajući i učenike i nastavnike na jednoj posve novoj razini.