| Sažetak | U ovom se radu predstavljaju muzeji koji sasvim ili djelomično ugošćuju projekte i
izložbe prilagođene ljudima s invaliditetom. Prikazuje se novi oblik komunikacije u muzejskogalerijskim
prostorima, koji se ne svodi samo na tehničku pomoć ljudima s invaliditetom kao
što je postavljanje rampe u slučaju nepokretnih ili legende na brajici u slučaju slijepih i
slabovidnih posjetitelja, nego se referira na prakse putem kojih je prezentacija umjetničkih
djela prilagođena osobama s invaliditetom. Pri tom se predstavlja Museo Benozzo Gozzoli u
Castelfiorentinu koji je svojim sadržajem u potpunosti prilagođen ljudima s invaliditetom.
Freske renesansnog slikara Benozzo Gozzolia prevedene su u reljefne interpretacije, do muzeja
nema stepenica, a katovi su povezani liftovima. Za gluhe i gluhonijeme posjetitelje u tom
prostoru osiguran je video-vodič koji sadrži snimku gluhog povjesničara umjetnosti Carlo di
Biase koji znakovnim jezikom tumači sadržaj muzeja. Muzej je svoja vrata također otvorio i
ljudima s intelektualnim poteškoćama kao i ljudima s autizmom te je za njih osmislio i
simboličko-vizualne vodiče koji su sami po sebi umjetničko djelo. Svojom pristupačnošću
odlikuje se i Museo Tattile Statale Omero u Anconi, čiji je slijepi utemeljitelj profesor filozofije
Aldo Grassini cijeli postav muzeja učinio taktilno pristupačnim kako za posjetitelje s
oštećenjem vida tako i za posjetitelje bez oštećenja. Jer kako je on navodio za slijepe ljude je
to način gledanja, dok je za videće dodir nova dimenzija umjetnosti. Ipak video-vodiči na
znakovnom jeziku su sasvim izostavljeni, dok muzej tek sporadično ugošćuje vodiče koji se
služe znakovnim jezikom. Profesor Aldo Grassini je inače i među rijetkim estetičarima koji je
progovorio u dvjema svojim knjigama o važnosti prilagodbe vizualne umjetnosti za slijepe
ljude. Nadalje, Firentinski muzeji su se također djelomično prilagodili ljudima s invaliditetom
što za njih nije bio jednostavan zadatak jer svake prevelike muzejske promjene su donosile
rizik za uništavanjem višestoljetne povijesno-umjetničke tradicije. Usprkos svemu, uspjeli su
implementirati novi oblik komunikacije makar djelomično. To su prije svega ostvarili Galleria
degli Uffizi Firenze sa taktilnim pristupom umjetničkim djelima kao i Palazzo Vecchio Firenze,
kao i Galleria palatina-Firenze-Taktilna šetnja, Galleria d'Arte Moderna di Palazzo Pitti-
Forma i materija kroz dodir, na koncu i Museo Marino Marini-Firenze. Za gluhe posjetitelje
konkretnija rješenja je imao samo Museo Marino Marini, Firenze od prije nabrojanih muzeja.
Što se tiče odabranih muzeja na području Hrvatske samo je Tiflološki muzej sasvim
prilagođen ljudima sa invaliditetom, premda tom muzeju nije bio cilj prilagodba prezentacije
umjetničke građe već educiranje šire javnosti o potrebama ljudi s invaliditetom. Na području
Splita odabrani muzeji kao Galerija Meštrović, Galerija Galić i Muzej hrvatskih arheoloških
84
spomenika u Splitu ugošćavali su privremene izložbe za ljude s invaliditetom te su navedeni
primjeri ovdje prikazani: projekt povjesničarke umjetnosti Maje Šeparović sa razglednicama
za slijepe i slabovidne ljude, Privremena izložba osjeta u Galeriji Galić te projekt U dodiru s
Antikom u prostorima MHAS-A. Potrebno je naznačiti i uspješnu privremenu taktilnu izložbu
mlade umjetnice Danijele Šušak u Tiflološkom muzeju u Zagrebu, kao i makete Dioklecijanove
palače postavljenje u samom Splitu, kao prilagođeni prikaz urbanizma za slijepe i slabovidne
ljude. U odabranim muzejima na području Hrvatske gotovo u potpunosti nedostaje
prilagođenost sadržaja za ljude s oštećenjem sluha, te se sve svodi na rijetka ugošćivanja vodiča
koji se koriste znakovnim jezikom. U tu svrhu sam, kao prilog promjeni prakse, sama priložila
originalni zamišljeni projekt Muzeja glazbe za gluhe i nagluhe posjetitelje, čiji bi postav imao
edukativnu funkciju o tome kako gluhi ljudi uz pomoć vizualne umjetnosti mogu doživjeti
pojedine komponente glazbe. |
| Sažetak (engleski) | The aim of this paper is to present museums that host projects and exhibitions which
are completely or partially adapted for persons with disabilities. It focuses on a new form of
communication in museum and gallery spaces, which goes beyond mere technical assistance
for persons with disabilities such as installing wheelchair ramps or Braille labels for the blind
and visually impaired visitors, and introduces new ways of artwork presentation adapted for
persons with disabilities. The paper highlights the example of the Benozzo Gozzoli Museum
in Castelfiorentino, whose collection is entirely adapted for persons with disabilities. The
frescoes of the Renaissance painter Benozzo Gozzoli have been translated into relief
interpretations, there are no stairs leading to the museum entrance, and the floors are connected
by lifts. A video guide has been created for the deaf visitors, consisting of a recording of the
deaf art historian Carlo di Biase who interprets the exhibits using the sign language. The
museum is also open to persons with intellectual disabilities and autistic persons and has
developed guides for them which use symbols and visual elements and constitute works of art
in and of themselves. The Museo Tattile Statale Omero in Ancona also stands out by its
accessibility. It was founded by the blind philosophy professor Aldo Grassini, who made sure
that the whole museum collection was tactile, for the benefit of the visually impaired visitors
as well as the sighted ones. In his words, this enables the blind to see and represents a new
dimension of the art for the sighted. However, there are no video guides in the sign language
and sign language guides are rarely hosted by the museum. Professor Aldo Grassini is also one
of the rare aestheticians who addressed, in his two books, the importance of adapting the visual
arts for the blind. The Florence museums have also been partially adapted for persons with
disabilities, which was not a simple task as any major change in a museum posed a risk of
damaging the centuries-old historical and artistic heritage. Nevertheless, they have successfully
implemented new forms of communication, at least in part. This was accomplished primarily
by the Uffizi Gallery, which introduced a tactile approach to artworks, as well as the Palazzo
Vecchio, the Palatine Gallery with the concept of a “tactile tour”, the Modern Art Gallery of
the Pitti Palace with the programme “Form and Matter through Touch” and finally the Marino
Marini Museum. Among the said museums, significant solutions for deaf visitors were
available only at the Marino Marini Museum.
As for the selected Croatian museums, only the Typhlological Museum is entirely adapted for
persons with disabilities, although its purpose is not to adapt art exhibits for such persons, but
to educate the general public on their needs.
86
The selected museums in the City of Split, such as the Meštrović Gallery, the Galić Gallery
and the Museum of Croatian Archaeological Monuments (MHAS), have hosted temporary
exhibitions for persons with disabilities, including the examples presented in this paper: the
project of the art historian Maja Šeparović of postcards for the blind and visually impaired, the
“Temporary Multi-sensory Exhibition” held at the Galić Gallery and the project “In Touch with
the Antiquity” presented at the MHAS. Other important examples are the successful temporary
tactile exhibition of the young artist Danijela Šušak at the Typhlological Museum in Zagreb,
as well the model of the Diocletian’s Palace installed in the centre of the City of Split, as a
representation of urban planning adapted for the blind and visually impaired persons. Among
the selected Croatian museums, almost none is adapted for the hard-of-hearing visitors, and it
all comes down to hosting of sign language guides on rare occasions. With this aim, as my
contribution to the change in practice, I have enclosed my original project of a Music Museum
for the Deaf and Hard of Hearing, whose exhibits would serve an educational purpose by
demonstrating how the deaf persons can experience individual musical elements with the help
of the visual arts. |
