Odgojno – obrazovni sustav u Hrvatskoj temeljio se na tradicionalnoj nastavi koja je više bila usmjerena na učenikovo pamćenje pojmova, a ne na reproduciranje i primjenu znanja u svakodnevnim životnim situacijama. Takav pristup prevladavao je u svim nastavnim predmetima te nije donio dobra postignuća u istraživanjima koja su od učenika zahtijevala da stečeno znanje primjene u realnoj životnoj situaciji. Kada govorimo o prirodoslovnom području, istraživanja su pokazala da učenici ne znaju znanstveno promišljati, što bi značilo da ne znaju kritički promatrati, raspravljati i donositi zaključke s obzirom na uzročno – posljedične veze prirodnih pojava i procesa. Takav način razmišljanja smatra se bitnom prirodoslovnom kompetencijom koju treba potaknuti učitelj kod učenika u razrednoj nastavi. Da bi učitelj takav način razmišljanja mogao implementirati kod učenika on i sam mora biti prirodoslovno pismen, zainteresiran za probleme prirodnih znanosti, znati postaviti znanstveno pitanje, prepoznati znanstvene dokaze i argumentirano o njima raspravljati. U anketnom upitniku Prirodoslovna pismenost studenata Učiteljskog studija u Splitu, pitanja su temeljena na sadržajima koje propisuje Nastavni plan i program za osnovnu školu (2006) i Nastavni planu i program za srednju školu (2015). Svih šest područja kojima se može ispitati prirodoslovna pismenost dio su nastavnih programa od četvrtoga razreda osnovne škole do kraja srednjoškolskoga obrazovanja, različitog opsega sadržaja počevši od najosnovnijih činjenica koje su nadograđivane i proširivane većim stupnjem obrazovanja. U radu su ispitane razine prirodoslovne pismenosti studenata nižih i viših godina Učiteljskog studija u Splitu koje predstavljaju temelje za poučavanje nastavnoga predmeta Priroda i društvo u nižim razredima osnovne škole. U svrhu istraživanja proveden je upitnik koji su ispunjavali studenti od prve do pete godine Učiteljskog studija Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu. Rezultati istraživanja potvrđuju da su studenti viših godina postigli veću razinu prirodoslovne pismenosti nego studenti nižih godina te da ne postoji razlika u prirodoslovnoj pismenosti između studenata koji su završili srednju strukovnu školu i studenata koji su stekli gimnazijsko obrazovanje. Kako bi studenti, budući učitelji bili kompetentni za poučavanje nastavnog predmeta Priroda i društvo nižim uzrastima učenika koje su bitne za razvoj prirodoslovne pismenosti, trebali bi konstantno raditi na usavršavanju svojih prirodoslovnih kompetencija iz različitih prirodoslovnih područja što podrazumijeva i promišljanje o važnosti prirodoslovnih tema i angažiranje oko rješavanja problema koji proizlaze iz načina i djelovanja suvremenog čovjeka. U konačnici prirodoslovno 50 opismenjen učitelj stvara prirodoslovno osviještenog i pismenog učenika, kasnije pojedinca koji će kao promišljajući građanin djelovati odgovorno i na održiv način u budućem svijetu.