Kornelije Tacit je rođen oko 55. godine n.e., ali gdje točno ne može se pouzdano tvrditi. Kao moguća rodna mjesta se navode Galija iz koje dolazi i njegov tast Agrikola i prekopadski kraj odakle potječu njegovi prijatelji. Oženio je kćer Julije Agrikole 78., ali nikakvo potomstvo ne spominje u biografiji svoga tasta, ipak ga kasniji car Tacit navodi kao svog pretka. Njegovov politički uspon započinje za vrijeme cara Vespazijana i ne zaustavlja se čak ni za vrijeme Domicijana za čijeg doba je smatrao da mu je bolje ne biti književno aktivan. Obnašao je pretorsku i kvindecimvirsku svećeničku službu, a od 89. do 93. je bio propretorski legat provincije Belgike. Nakon smrti Verginija Rufa je izabran kao consul suffectus, a za vrijeme vladavine cara Trajana je bio prokonzul u Aziji. Umro je u periodu između 117. i 120. Tacit se brzo istaknuo kao govornik te se postepeno razvija u historičara koji će svoj vrhunac doživjeti sa svojim finalnim djelom Anali. Nekoliko godina nakon smrti svog tasta kojeg je jako cijenio piše njegovu biografiju pod imenom De vita et moribus Iulii Agricolae. Ova biografija ima i neke odlike laudatio funebris i sadržava etnografske elemente. Njegov Razgovor o govornicima stilski se razlikuje od njegovih historijskih djela što otežava njegovu preciznu dataciju, ali i kod nekih izaziva sumnju u njegovo autorstvo jer na tom djelu nije eksplicitno navedeno Tacitovo ime. Svoje poznato djelo Germanija je napisao nakon Agrikole. Nema dokaza da je sam bio u Germaniji, ali je imao pristup ljudima koji su iz nje došli. Često se krivo za ovo djelo vjerovalo kako mu je cilj ukazati na mane rimskog društva i veličati primitivan život Germana. Tacit svakako priznaje barbarime neke vrline, ali je itekako kritičan prema nekim njihovim običajima i navikama. Njegovo najveće djelo su Anali napisani između 115. i 117. koji počinju s razdobljem Tiberijeve vladavine, dakle, prije Tacitovog vremena. To djelo od 16 knjiga, koje označava vrhunac Tacitovog stvaralaštva, nije u cjelosti očuvano. Tacit kao i većina antičkih pisaca piše povijest vlastitog vremena, ali piše i o prijašnjem razdoblju. Poznata je njegova izjava da će pisati sine ira et studio no to nije uvijek provodio u djelo. Njegov je stil slikovit i jezgrovit, a sam posjeduje sposobnost da kompleksne teme obradi na jednostavan i jasan način.