| Abstract | Ovaj rad za zadatak ima prikazati kozmički ciklus u antičkoj Grčkoj i Indiji. Filozofija nastala
u antičkoj grčkoj kulturi nije jedina svjetska stara filozofija, tu se barem na neki način mogu
pridodati indijska i kineska filozofija, no antička grčka filozofija je temeljna sastavnica
europske kulture koja se ne da razumjeti bez nje. Grčka filozofija označavala je ipak jedan
poseban početak i imala posebnu važnost jer je ona začetak racionalnog mišljenja, barem u
zapadnoj civilizaciji. U staroj Indiji filozofija nije bila pomoć nekoj drugoj nauci ili umjetnosti,
već je uvijek zadržavala uzvišeni položaj nezavisnosti, ona je stajala na svojim vlastitim
nogama, a sve ostale studije očekivale su od nje inspiraciju i oslonac. Grčki pojam
metempsihoza može se definirati kao vjerovanje da nakon smrti (tijela) duša prelazi u novo
tijelo. Vjerovanje u metempsihozu, transmigraciju duša ili reinkarnaciju najčešće se povezuje
s Indijom, uz nalaženje tragova primitivnog oblika vjerovanja u reinkarnaciju (besmrtna duša
može se seliti u različite životinjske oblike). Veoma važni za razvitak filozofije o cikličnosti
vremena su: Empedoklo, Parmenid, Platon, Aristotel, Hesiod, Tal, Pitagora, Anaksimandar,
Anaksimen, Heraklit, Diogen i Ksenofan. Uspoređujući indijsku i grčku misao Parmenidova
kozmologija ili fiziologija pokazuje podudarnosti s Uddālakinom, a pronalazimo brojne
sličnosti u djelima Timaj i Aitareya – upanisadi. Zajednički izvor iz kojeg su obje kulture
mogle naslijediti doktrinu o kruženju vremena je Sumer. Šezdesetominutna aritmetika pojavila
se u Sumeru oko 3000. godine prije Krista. U antici slika kola koje se okreće ima svjetonazorski
kontekst u kojem se s vremenom sudbina pojedinaca povezala s nebom, a u Indiji postoji
usporediva slika i metafora, kao kotač kola u brahmanizmu, a u budizmu se slika prenosi na
vodeni točak. Moglo bi se reći da s teme eshatologije, dolazimo do zaključka da se i grčka i
indijska tradicija izvode oslobođenje iz ontološkog jedinstva, monizma, koji je suprotan iluziji
o više svjetova. |
| Abstract (english) | The task of this work is to show the cosmic cycle in ancient Greece and India. The philosophy
created in the ancient Greek culture is not the world's only old philosophy, Indian and Chinese
philosophy can be added to it at least in some way, but ancient Greek philosophy is a
fundamental component of European culture that cannot be understood without it. Greek
philosophy nevertheless marked a special beginning and had a special importance because it is
the beginning of rational thinking, at least in Western civilization. In ancient India philosophy
was not an aid to any other science or art, but always maintained a lofty position of
independence, it stood on its own feet, and all other studies looked to it for inspiration and
support. The Greek term metempsychosis can be defined as the belief that after death (the body)
the soul moves into a new body. Belief in metempsychosis, transmigration of souls or
reincarnation is most often associated with India, with traces of a primitive form of belief in
reincarnation (an immortal soul can move into different animal forms). Very important for the
development of the philosophy of cyclical time are: Empedocles, Parmenides, Plato, Aristotle,
Hesiod, Thal, Pythagoras, Anaximander, Anaximenes, Heraclitus, Diogenes and Xenophanes.
Comparing Indian and Greek thought, Parmenides' cosmology or physiology shows similarities
with Uddālakin, and we find numerous similarities in the works of Timaeus and Aitareya - the
Upanisads. The common source from which both cultures could inherit the doctrine of the cycle
of time is Sumer. Sixty-minute arithmetic appeared in Sumer around 3000 BC. In antiquity,
the image of a spinning wheel had a worldview context in which over time the fate of
individuals became connected to the sky, and in India there is a comparable image and
metaphor, as a wheel in Brahmanism, and in Buddhism the image is transferred to a water
wheel. Touching on the topic of eschatology, we come to the conclusion that both Greek and
Indian traditions derive liberation from ontological unity, monism, which is the opposite of the
illusion of multiple worlds. |
