Područje istraživana ovog rada je inačica stila secesije, kao katalonski modernizam u djelima španjolskog arhitekta Antoni Gaudíja. Kroz rad se proučava naziv „modernizam“ i „secesija“ kao dva glavna pojma odnosno stil kojim se spomenuti arhitekt referirao u svojim djelima. Stil se odnosi na fenomen koji se pojavio u Kataloniji čiji vrhunac seže od 1890-ih do 1910-ih godina. Svoju primjenu je pronašao u raznim vidovima umjetnosti poput litografije, primijenjene umjetnosti, dekorativne umjetnosti, a ponajviše u arhitekturi. Stil je kombinirao dotadašnje povijesne reference s uporabom suvremenih materijala i dekoracija za koje su motivie preuzimani iz prirode. U arhitekturi to je značilo oblikovanje na način Gesamtkunstwerka, dekoracije temeljene na kontinuiranim vijugavim linijama koje odražavaju organske predloške. Priroda je bila primarni izvor nadahnuća za Gaudíjeva dijela te će jedan od problema razrađenih u ovom radu biti i ogled prirodnih motiva u njegovim arhitektonskim projektima. Vođen dotadašnjim, ali i novim znanjima o tehnologiji i materijalima on je preoblikovao tadašnju Barcelonu te se u završnom radu razmatraju utjecaji i izvori Gaudijevog opusa.